this one goes out to the one I’ve left behind

Korov je samo biljka na krivom mjestu
Stela Jelinčić
Izdavač: Konzor

This one goes out to the one I’ve left behind

Da, mislim da je to to. Ne, nije tu riječ o novootkrivenom ženskom pismu, iako i sa toga aspekta nije pogrešno gledati na debi autorice koja se ne libi rječnikom ulice razgolititi mrak svoje generacije. Ali bojim se da bi to bilo prejednostavno rješenje, ukalupljivanje u nešto što je samo sebi svrhom; govoriti, a da se ne kaže ništa. Naravno, zanimljivo je i značajno da se na knjiškoj sceni konačno pojavilo (žensko) biće koje bez dlake na jeziku opisuje razna seksualna iskustva i provocira vulgarizmima s drskom lakoćom na kojoj joj mogu pozavidjeti i starije koke iz branše. Međutim, time i dalje svjedočimo pokušaju da se roman Stele Jelinčić svede na neki zajednički nazivnik i ispuste detalji koji nisu na prvu loptu.

Stela Jelinčić progovara svježim glasom generacije koja je odrastala u vrijeme Domovinskog rata i tranziciji, i čije pomaknute i izokrenute vrijednosti odražava pričom o mladoj buntovnici Sofiji koja se ne prepoznaje niti u jednom društvenom miljeu. Izgubljena, prividnu sigurnost (koju više ne nalazi u krilu obitelji) traži u besmislenim biseksualnim vezama i mondenim druženjima. Jedina konstanta zapravo su njezine prijateljice iz rane mladosti, koje za razliku od nje, nisu imale jednaku sreću da u životu ne završe u vrtlozima bilo droge, promiskuiteta, kriminala ili nekih tradicionalno posesivnih "ljubavnih" okova. Iako privlačena njihovom centripetalnom silom, Sofija, što višim obrazovanjem, što svojim ishodištem, a što vlastitim odabirima, izbjegava sličnu sudbinu za vlas. I upravo ta otvorena i oslobođena pozicija, više promatrača nego aktera, Stelinu junakinju pretvara u idealnog kroničara jedne zeznute generacije, ali istovremeno i pruža mogućnost OSOBNOG okršaja s njenim demonima. Sve te žene koje sudbina nije pomazila, njezine su prijateljice iz djetinjstva, curice iz pješčanika, frendice iz zgrade, škvadra iz vrtića, prijatelji koji se ne biraju po principu zajedničkih interesa ili društvenog statusa, kao što se to kasnije u životu prirodno događa. Dok nas životni vrtlozi odnose u neke druge tokove, nama dragi ljudi, one koje smo ljubili (i još ljubimo) bez predrasuda, ostaju u nekim nama dalekim rukavcima. I sve dok se ne zakorijeni kao korov na pogrešnom mjestu, sve dok se opire vrtlozima okoline i vremena i dok je ne proguta neki s njezinim imenom, frenzično utiskuje dojmove za sve one koje je izgubila putem. (This one goes out to the one I’ve left behind...)

Stilski bljeskovi zaustavljaju čitatelja u ubrzanom ritmu ove mladenačke proze i odaju kako autorica nije slučajno odabrala prostački sleng i provokativni okvir za svoj prvijenac. Obračun s demonima tako se očituje i na razini čitanja. Umjesto u šarene papire s ukrasnim mašnama, Stela Jelinčić svoje stilske adute uvaljuje u jezično blato. Pokušaj pljuvanja i kaljanja, a bez da se pljune nekog određenog, bez pravog objekta s imenom i prezimenom, zapravo je plemeniti poziv na revoluciju, revolt protiv lažne i licemjerne stvarnosti. Punk koji nije mrtav. Međutim, Stela Jelinčić ima dobar glas i šteta je da ga prekrije punk bukom, koliko god mi obožavali punk. Jer punk nisu površna šminka irokeza, ziherica i martensica, već životni pogledi koji nikako nisu nezreli ili nedorasli, da bi ih smo se trebali stidjeti ili ih maskirati, a Stela je dovoljno velika cura, pa i pametna, da se okuraži i iskoči iznad te maškarade.

Revolt vrijedan svakog iščitavanja!

bookmark.hr