red seksa, red droga, red rata - neosakaćeno |
baš mrzim kad objave neautorizirani tekst a onda se još izvlače i na procedeuralnu pogrešku. zato prilažem ovu verziju svojih odgovora koju sam autorizirala a oni su tvrdili da su je izgubili. „FRAJER SE ZBUNIO. – ALI JA GOVORIM DRUGIM JEZIKOM, SMIJEM SE KAD SAM SRETNA, RAZUMIJEŠ?“ Razgovor sa potencijalnom novom feminističkom heroinom Stelom Jelinčić, povodom objavljivanja njenog prvijenca Frajer: dežurni liječnik, dr Vatroslav Sekulič Žena koja govori drugim jezikom: Stela Jelinčić Zašto pišeš? Što si htjela reći? Imam trideset godina - svaki čas hoću nešto reći. Kaže književni kritičar da je to literatura za mlađu publiku? Ako mislimo na Globus i na Perišićevu kritiku mislim da nije baš tako mislio kako si ti interpretirao... Rekao je za mlađu urbanu publiku vjerojatno misleći na generacijske relacije romana poput glazbe, mode, subkultura itd, a ne konkretno na ladicu «zabranjeno za starije od osamnaest». Slažem se da su ta generacijska obilježja važna za razumijevanje cijele priče, ali ona nikako nisu presudna za uživanje u «Korovu...». Sofija, glavni lik, vraća se u ranije djetinjstvo, na sam početak rata, na sam kraj svoje osnovne škole kad je imala oko 13 godina... Vraća se i u pubertetsko doba, u doba kada je imala 16 godina, prva iskustva izlazaka, prva seksualna iskustva... Prva buntovna iskustva. I u tome je ključ – u buntu. To je prkos u kojem se svatko može prepoznati... Tako da bih rekla da je to literatura za one od 12 do 90, na primjer... Jer i oni od 90 mogu u tome vidjeti svoju mladost, a to je univerzalno jer je duša, srž svakog bunta ista. Aha sa 16 počinje hrabri ženski sex? Sa šesnaest može početi život, a može početi i smrt... Evo nekidan čitam u novinama djevojka poginula sa šesnaest... Onda u tom kontekstu sa šesnaest može početi sve ili može početi ništa... Sad si se postavila kao pisac, a ne kao čovjek koji daje intervju. Jer pisac, po meni i ne bi trebao davati intervjue. Misliš li da pisac nakon što napiše što je htio treba dati intervju? A što to zapravo znači «čovjek koji daje intervju»? Recimo, čovjek koji se bavi politikom zove se političar, čovjek koji peče kolače slastičar, čovjek koji piše knjige pisac... Svi oni mogu biti i «čovjek koji daje intervju» zato mi nije do kraja jasno što me zapravo pitaš... Ali, recimo, ako misliš da sam knjigom već toliko rekla da nemam više što govoriti, gadno se varaš... Rekla sam već na samom počeku – trideset mi je i svaki čas hoću nešto reći. A i ako nekome nešto nije jasno u vezi «Korova...» ili bi me netko nešto htio pitati onda kroz intervju mogu odgovoriti. Nije li to smisao davanja intervjua? Aha- da li ćeš molim te za čitatelje Ordinacije SD ostaviti svoju mejl adresu ili broj mobitela pa ako nekoga nešto zanima? Mislim otkud ja znam kome što nije jasno u tvojoj knjizi. Može svakako: stella@kioskstudio.net ili nek me potraže na fejsu ili na last.fm-u... Gdje se kriju izvori šovinizma u Hrvatskoj? Je li to samo muški fenomen ili...? Iza kojeg čoška? Svagdje... Šovinizam je sveprisutan. Tako smo odgajani... To je u Hrvatskoj već tradicionalno tako patrijahalno i katolički. Pogotovo u rađanju novog hrvatskog identiteta početkom devedesetih kad mačo-alfa men postaje totalni hit... Kad uz to zbrojiš taj nacionalizam, tog Thompsona i slične, kad zbrojiš da je dječake trebalo uvjeriti da prime pušku u ruke i pucaju jedni u druge, a ne da se bore za jednakost spolova i toleranciju u društvu nego upravo suprotno, onda shvatiš da nam je još dug put ostao da sad neke stvari vratimo na svoje mjesto... Dakle, rekla bih da ima više vrsta tog šovinizma – politički, vjerski, nacionalni, kulturni, civilizacijski – sve su to šovinizmi. U njima se samo mržnjom prema drugima mjeri i uzdiže samog sebe. To je jedna vrsta obrambenog mehanizma. A mržnju smo zaista vježbali i trenirali u devedesetima. Tako da danas živimo u društvu koje je nepravedno prema ženi. To je činjenica. U svijetu već odavno caruju zeta-muškarci, geekovi, štreberi i ostali slatki i nježni muškarci, neopterećeni spolovilima na takav razlikovni način. Odavno već Nobelova nagrada ima vlažeći učinak... Recimo, živjela sam u Danskoj godinu dana i tek tamo i tada po prvi put shvatila da sam uz svu tu uvjetno rečeno «ludost» i nabrijanost u svojoj glavi, samo mala beba prema liberalnim Dancima i Dankinjama... Jug je bio jako lijep sa sjevera, ali i tako zatucan u muško-ženskom smislu. Pa i ta književna scena na koju upravo ulazim sa svojim «Korovom...» je tradicionalno muška. Baš skupljam jajnike na jedno mjesto i palim motore jer se želim izboriti za svoje mjesto... A ne, da mi se svaki gospodin muškarac kad se strastveno zapalim za neku temu ili razgovor, obrati sa «baš si slatka kad se ljutiš...» „Jebiga, ne kužim to, zbunjuje me. Žensko sam i nisam bila u ratu Ne kužim se u oružje, nisam išla u vojsku i ne živim u Izraelu. Možda bih se trebala joši i ispričavati zbog toga?“ Da... to je citat iz knjige. I to i nema direktne veze s muško ženskim odnosima osim utoliko da ja stvarno nisam bila u ratu i da Sofija nije bila u ratu i da žene uglavnom (iako su neke bile) ne idu u rat. Ali to se odnosi na ono što sam ti gore spomenula... I zbog rata i cijelog tog raspada sistema vrijednosti došlo je i do toga da dok naši dječaci i muškarci odlaze u rat, mi ostajemo čuvati ognjišta... Tako, dok su se druge zapadne kulture bavile unisex toaletima jer im je bilo glupo da postoje posebno muški i posebno ženski, dok su se bavili političkom korektnošću pa se snowman sad ipak kaže snowperson – mislim zamisli kakvim detaljima se oni mogu baviti – mi ne možemo pobjeći od Eve i Adama, od grijeha, ne možemo se dogovoriti o seksualnom odgoju u školama, kod nas u saboru slušaš rečenice tipa: «da je Mjesec gej ne bi se okretao oko Zemlje...» Mislim, helouuuuuuuu! Pa Hrvatska je žena. A bila je u ratu. Je li Hrvatska žena u tvojoj knjizi? Ne... Ali planeta Zemlja je žena. Milsim da je po novom pravopisu planet muškog roda, ali taj pravopis ništa niti ne dokazuje. Nećemo sad o njemu, ali mogu se složiti da je ovo planet žena, odmah se sjetim istoimene knjige. Da pogotovo Stelin planet-planeta. Aha, vidiš, sad su nam uzeli i planetu... Matematičarsko-kritičarsko mi objasni nešto o tehnici romana, npr. pislaa si u provom licu, pa onda u trećem, pa opet u prvom, zatim odsustvo neke važne radnje koja bi sve povezala. Odabrala sam prvo lice zbog dinamike jer ipak pišem o detaljima, o relacijama, to može izgledati kao pisanje o «ničemu» jer nema razrađene radnje, klasičnog zapleta romana. Postoji i jedno poglavlje koje je pisano u trećem licu, također zbog dinamike... Željela sam da ipak sve bude energično i napeto. Da se lako čita. Da se brzinom sugerira pomalo na stroboskop misli jedne mlade ženske osobe... Evo, to ti je generacijski. Moja generacija voli stroboskope i lasere po klubovima.... Znaš, kao ono kad se voziš tramvajem i slike, misli, zaključci ti lete mozgom i redaju se pred očima... Ili recimo kad ti najbolja ideja za neki inrevju ili tekst padne na pamet dok se tuširaš, dok obavljaš neku monotonu, ustaljenu radnju a mozak ti slobodno leluja... Ta kratkoća i ne razvlačenje motiva, brzo završavanje, gotovo ostavljeno na daljnju interpretaciju kao u nekom horor filmu kad zli duh u zadnjoj sceni ipak uđe u neku uličnu mačku, sve je to promišljeno i dio mog stila. Prvo lice je također i jedna dobra strategija zavođenja čitaoca. Čitaocu se sugerira da on to čita u prvom licu, da mu se u toj igri ponudi ta materija kao njegova, tako čitaoc prisvaja tekst. To je adoptiranje teksta. Poglavlja su ipak napisana kao samostalne cjeline, kratkopričaški, povezuju ih mjesto, prostor i likovi. Dobro ako ja to čitam u prvom licu, a čitao sam, i ja prihvaćam da sam žensko, ali ne može žensko imati glavnu ulogu u smislu da je jako. Milsim to žensko. Makar ovo žensko nije jako, ali je jako time što priznaje da nije jako...Hoću reći- nisi nježna i krhka na prvi pogled to mora iritirati puno ljuidi uključujući čak i žene, a to se i dogodilo. Možda... Ali to su stereotipi. Bježim od takvih klišea i generalizacija. Sve to, i nježnost i krhkost, i stid i posramljenost, i bijeg ili hrabrost, sve je to dio nečije osobnosti. Tako i Sofijine. Ne znam što bih još rekla o tome... Možda Sofija može nekoga i iziritirati. Nadam se da izaziva snažnu emociju. To bi mi bilo sasvim dovoljno. Mislim da će najviše zamjeriti oni koji svoje obrasce ponašanja koje sam kritizirala, kao na primjer pristajanje na loš seks u vezama i brakovima ili ududavanje kao oblik preživljavanja, ili krletčenje, dakle zamjerit će oni koji se prepoznaju u «Korovu...» u tom smislu... Što se tiče tog seksa i to, nisam o tome baš vodila naročito brigu. Tek kad je Perišić to sad na taj način primijetio shvatila sam da se zaista seks provlači kroz knjigu kao neka zaglušujuća buka u pozadini. Naslov njegove kolumne «Ženski seks bez trauma» me je potakao... Hm to je naravno krivo, svaki seks uključuje traumu, osim što naravno ne može biti ženski. Ima li seks spol? Može li se seks dijeliti na muški i ženski? Ja ti kažem da bih se zalagala da i toaleti budu unisex, a ti sad o muškom i ženskom seksu... Sigurno da ima razlika... U odrastanju, u hormonima, u prihvaćanju tijela i ostalog, ali ja ipak ne bih sad o tome. Generalno smatram da seks nije nikakav bauk, da je to igrarija... Stvar učenja. I nije to nikakva trauma, to je nekakva teškoća. Trauma je to što smo živjeli u ratu a ovo što možda ne možeš svršiti pa razmišljaš o tome pa svršiš nakon deset puta to je okej i to je teškoća. Ni bicikl ne naučiš voziti odmah, ni ne kližeš odmah, sve je to nekakvo učenje, nije to nikakav bed. Nije li ponavljanje majka znanja? Sve to treba toliko puta ponoviti dok sve ne sjedne na pravo mjesto... I sve je to strast, čista dekonsrukcija, za razliku od ljubavi. Ali danas za ljubav više nitko nema vremena. Šteta. Nisam mislio samo na to... Dobro. Ali htjela sam reći, vezano uz ovo da je seks u «Korovu...» stalno prisutan kao neka zaglušujuća buka u pozadini, to je zato jer ipak opisujem mlade ljude od tridesetak godina... Jer se samo oni jebu? Ne. Ali i ne znam statističke podatke o seksualnim navikama tridesetogodišnjaka... Samo mi se iz vlastitog iskustva čini da su tridesete ipak godine kad se sigurno još uvijek seksaš. Osim u samostanu... Ali tko zna... Možda i tamo. Tu se ne bi svi složili s tobom... Ili barem sa 30 sigurno stalno razmišljaš o seksu. Što s ovim: „Navali joj se ta mesina i ufati najprije za lijevu pa za desnu sisu. Onda gurne prst da provjeri vlažnost i izdrka se u nju“. To je odurno, vrijeđa me malo kao muškarca. U toj je epizodi opisana jedna teškoća, jedna seksualna miskomunikacija... Jedan mačo-alfa-mužjak-toljagom-ću-te-po-glavi pristup. U ovom društvu permanentnog nasilja u kojem trenutno živimo, što je opet i posljedica rata i politike na Balkanu, odabirem i teme s tog «balkanoskog stola» koje ne moraju biti ugodne... Ma ne, sad si opisala kako se većina žena osjeća kada... Kad imaju lošeg frajera, kad se i same sebi to boje priznati a kamoli tek njemu... To su ta mitska mjesta ženske poniznosti kad žene radije odabiru šutnju nego akciju, kad radije trpe nego traže, radije žive u tišini nego da kriknu... Šutnja je zabluda, preostaje samo krik. Podsjećaš me na CNN-ovu emisiju devedesete, kada jedna od naših je li feminiskinja ili štoli izjavila da šta se imaju čuditi ratu kada u toj vukojebini devedeset posto žena nije čuklo za tampon i onda mahnula istim prema kameri. I to me vrijeđalo. Gle, šteta kaj to nije bilo zadnji put da se tampon mora na televiziji pokazivati. To je, mislim na tampon kao metaforu, tabu. A tabue treba rušiti. U tvojoj se kjnizi loše jebe ili se ne jebe i kupuje se seksualna pomagala. Je li to slika današnje Hrvatske? Ako je seks tabu, onda su i seksualna pomagala tabu. A od tabua, kao i od lošeg seksa, treba hrabro pobjeći... Ja mislim da ljudi redovito kupuju seksualna pomagala, kako ti kažeš... Možda se neki poslije ispovjede u crkvi. To je o seksu, ajmo o stradanju u ratu - obitelj Zec? E, da. To mi je bilo važno. To je autobiografski moment, ta priča o obitelji Zec. Politiku, tranziciju, društvo i vrijednosti u raspadu, dakle «balkanski stol» smatram važnim dijelom svoje knjige. Sjećam se 1989 godine, osmog razreda moje osnovne škole... Jako se dobro sjećam kako je to tada sve počelo, kako smo se počeli dijeliti na Srbe, Hrvate, Hercegovce, Muslimane... Najčešće smo zapravo ponavljali sve što smo čuli doma, počeli smo se, u razredu, jako puno svađati i bilo je tu kojekakvih problema. Tad smo bili klinci koji se druže po klupicama i parkovima, onako kako se klinci već druže, zanimali su nas prvi poljubci i prva šlatanja, ali paralelno imali smo roditelje koji su furali svoje politike u kućama, politika je ionako postala neizbježna, a pitanje «hoće li biti rata i hoćemo li bježati» odzvanjalo je svim hodnicima... Roditelji tad nisu ni shvaćali da i mi to sve čujemo, proživljavamo i na svoj način, i baš sve što čujemo, interpretiramo... Njima se činilo da ako ima majoneze i paštete da je to sasvim dovoljno... Što se tiče Aleksandre Zec koja je tada išla u sedmi razred te iste Osnovne škole «August Šenoa», a živjela je preko puta moje prijateljice iz razreda i nakon što su ubili i nju i njezinu obitelj, moja je prijateljica jednostavno nestala. Njezina je obitelj samo pobjegla i to tako da to nisu nikome rekli i nisu se nikome javili. Prijatelji, jer bilo ih je nekoliko, a bilo je tu i prvih ljubavi, su samo počeli nestajati... „Bojali su se rata pa su bježali, preko noći nestajali...Prijatelji su nestajali jer se ne može bježati da svi znaju, da te svi vide. Kad bježiš kao da vrijeđaš sve oko sebe time što se bojiš...“ Tada sam bila premlada... Pola toga i nisam razumjela... I nisam više sigurna i više se ne sjećam gdje završava faktografija, a gdje počinje moja mašta... Šta si tad mislila? Pogodilo nas je sve to, mi smo se isto bojali. Bojali smo se da će nam prijatelji otići, bojali smo se da ćemo ostati sami, otišao nam je prijatelj u Njemačku, nikada ga više nisam vidjela... Svaki dan je zapravo netko otišao. Netko za kog smo mislili da će zauvijek biti tu. I osim toga ta dimenzija, da ni najboljem prijatelju ne kažeš da odlaziš, onda znaš da je to veliki strah. Neću zaboravaiti ni dan kada sam došla doma i pitala roditelje - šta smo mi? Jer se mi nikada nismo dijelili na Srbe i Hrvate. To ti je zbog babe i narodnog heroja u obitelji? Da, to je isto autobiografski element. To nije ništa posebno. Da sad prođeš Zagrebom i pitaš ko ima narodnog heroja - većina bi ti rekla da je imala nekog u obitelji. Zajeban je taj naš narodni običaj prenošenja povijesti s koljena na koljeno dok ti pjevaju uspavanke... Dobro tu se baš i ne slažemo... nije bilo toliko narodnih heroja. Ja jesam imala narodnog heroja i moj stari jest iz Dalmatinske zagore, i da, išla sam u istu školu s Aleksandrom Zec. To je slučajno, mogla sam se roditi negdje drugdje pa ne bi imala klitoris, možda bi ga odrezali. Ili sam se mogla roditi u Iraku... Važno je također znati da se u toj, recimo, patnji i nesreći ne možemo natjecati. To su sve samo uspomene, samo dijelovi osobnosti i pitanja identiteta.. Recimo, kad sam otišla u Dansku gdje sam išla u multikulturalni koledž i gdje je studirala gomila ljudi iz najrazličitijih dijelova svijeta, a svi iz nekih problematičnih okolnosti, kao Južnoafrikanci, kao Tibetanci, kao Inuiti, dakle Grenlandžani koji ne vole da ih se zove Eskimima, Nepalci... Kad sam upoznala sve te ljude shvatila sam da taj problem neshvaćanja nemamo samo mi... Da rat na Balkanu i nije izoliran problem... Zato ti dijelovi moje, kao nekakve autobiografičnosti, ne želim na takav način naglašavati... To se oko mene događalo i sad sam o tome pisala, ali samo zato da bih kroz te male i meni poznate stvari govorila o općem. Metonimijski. Pa sam govorila o narodnom heroju ili o Aleksandri Zec zato da bih rekla o državi i o ratu kao o univerzalnom i općem problemu. Vlastito iskustvo je ovdje bilo samo temelj za analizu... Jer nisam baš sigurna da bih uspješno pisala o Grenlandu. Pa tamo nisam nikada ni bila... Hm, možda to rade... možda je to dobro, to rezanje klitorisa. Zašto?! Pa valjda ti olakšava vaginalni orgazam? Ne znam ja, to je u tim nekim društvima tako. Uf, koja provokacija! Time se postiže samo to da žena postane vlasništvo, da joj se oduzme pravo na užitak. To je čista kastracija... Možda da mi izrežu i srce pa da se nikad više ne zaljubim... Gledaj ženski spolni organ se sastoji od... Dobro ovo nije „Čas anatomije“, Ajmo mi dalje Ipak mi se na trenutak učinilo da bi ti to netko trebao objasniti... Ajde da mislim 'nako muški, priznajem, to me je i „furalo“ dok sam prvi puta čitao. Teško je prihvatiti ženu koja zna što hoće ili zna što neće... kaj sad ona tu meni ima, ta žena, na taj način svoju stranu seksa opisivati... nek se samo legne... Mislim da smo to već odradili i ne bih se vraćala na tu temu... E pa frajeri ti ne vole to što ti tako otvoreno u knjizi govoriš o seksu. Mi hoćemo da si ti nježna i sramežljivam krhka i ranjiva, da trebaš zaštitu i to otvoreno priznaš. Na koncu, ti to i jesi, tj. tvoj lik je takav. Dobro. Ali sigurno bi volio da ti žena doživi orgazam u krevetu? Ne. Hoću samo da si u krevetu, ne moraš nužno i svršiti. Možda eventualno, ako bih htio ispasti dobar frajer. Gle, mogu ti samo reći da je brzina važna samo kod ubijanja muha... Ali je Sofija ranjiva. Zato jer je čovjek. Dobro. To je savim u redu. Šta tu ima loše. Ali Sofija se svjedeno zna dobro brinuti za sebe, nije sponzoruša, ududavača, nitko joj ne treba plačati račune. Šta Sofija radi? Ona je piaruša-glasnogovornica? Ima dobra definicija u knjizi - prije su žene bile tajnice, tajile što njihovi muškarci rade, a sada su glasnogovornice glasno govore što njihovi muškarci misle. Da li si znala da je tajnik – tajnica zabravo srbizam, tj. riječ koji je u naše govore uveo Jova Jovanović-Zmaj jer nije htio biti „sekretar“ SANU tj. da se koristi anglizam. To je jedno fino zanimanje. To, biti sekretar SANU. Glasnogovornica je još jedno tranzicijsko zanimanje. Čovjek koji govori o onome o čemu ne treba govoriti jer nije te struke i ne donosi nikakve odluke. I inače na momente mi se čini da Sofija nije ništa posebno mudra, samo joj se eto događaju situacije. Ja mislim da je mudra, mudrica, tako sam je uostalom i nazvala... Ne znam kako da ti bolje to potkrijepim nego s nekim njenim opažanjima u samoj knjizi. Da bi bio socijalno inteligentan moraš biti donekle mudar... I to je ona verzija «street smart», odnosno «ulična mudrost»... To je taj princip pogreške i pohvale, princip učenja na vlastitoj koži... Kao kad si gol pa podjednako očekuješ i pusu i pljusku... Ona je tu da pliva u lošoj situaciji? To me sad podsjeća na onaj balkanski način učenja plivanja. Uzmeš djete u brodicu, odveslaš sto metara od obale i baciš ga u vodu. I boli te duša... Zmija te za srce ujede, ali ipak pričekaš da se samo spasi... To ti je čeličenje. A ja to zovem čamčenje. Na sličan se način i Sofija očamčila. Meni je recimo možda preteška knjiga između ostalog jer, barem mi se čini, nema dovoljno humora, samo crnjak. „Žene su neduhovita bića“. Čemu se ti smiješ? Smijem se na balkanski humor, negdje na granici između humora i totalnog crnjaka. Možeš se smijati i smrti ako si s Balkana. Možeš se smijati i ratu. Možeš se smijati i gorštacima u Kino Lika. Ili Dalmatinskoj zagori. Iako je sve to u isto vrijeme i tužno. Dobro to mi je malo furka na Balkanskog špijuna, dok me recimo povremeni odnos Sofijina oca podsjeća na Grlom u jagode na ženski način. To su jaka mjesta naše kulture. Nemoguće je izbjeći da te nešto podsjeća na njih. Da se vratim na početak - zašto pišeš? Hm, imam neki.... Nagon? Da upravo to! Ali nije to nagon za pisanjem, nego nagon za artikulacijom, za objašnjavanjem kako sebi tako i drugima. Ipak se literatura upućuje čitateljima, nije to dnevnik koji ostaje u ladici. Aha - znači nagon, isto kao i seks? Knjiga kao seks? Pa dobro, može i tako, ista količina adrenalina, recimo. Iako, ne mogu se sad ni domisliti pravog odgovora. A i ne shvaćam ovaj intervju kao test inteligencije... ili kao takmičenje lucidnog odgovaranja. Sofija, ovaj roman - oni su reprezent tvoje generacije. Perišić i ja to možda ne možemo u potpunosti razumjeti, jer smo toliko i toliko stariji. Za primjer ima jedna fina priča koju je on i napisao „Parti je bio u silaznoj fazi“, mislim da se zove, o tome kako mi pijemo pivo dok svi vi cugate limunadu i žvačete bonkase i slušate tehno. Tehno ne ide uz pivo. Ovo nije više rokenrol. S pivom se ide na dorse, parple, sisterse. Nismo iz iste generacije, ja na wc idem mokriti, a tamo neki klinci konzumiraju! Njima je wc na partiju apoteka. Bude mi neugodno što pišam. To nije moje doba. Mi smo govorili „face to face“, a vi se fejsate! Hm... Ti drogu i cijelu elektronsku scenu gledaš malo autsajderski. Nije to potpuno pogrešno što si rekao, ali je nedovoljno točno. Ipak, pola istine je isto što i laž. A možda i gore. Ja sam sinhrona s tim dobom kojeg opisujem. Što se droge tiče, devedestih je zaista bilo užasno puno droge u Hrvastkoj i bila je čak jeftinija od alkohola. Onda, kad je trebalo izvaditi kunice iz džepa koje su ti roditelji jedva dali, jer treba kupiti hranu, tijesto, krastavce, jer rat je, često smo odabirali ono što je bilo jeftinije. I tad su različiti ljudi drogu konzumirali različito... Ja sam sebi obećala da nikada neću uzeti heroin. Frend koji je od horsa umro deset dana prije 19.tog rođendana mi govori: «Ali, gle, nemamo ni sto kuna, ak uzmemo horsa razvaljivat ćemo se cijelu noć, kaj će nam trava». Kužiš? Pred školom je bilo i heroina i tripova i bombona i trave i ljepila, svega. Još dok sam bila klinka po Remizi su hodali junkyji, žicali nas i otimali nam novce ili sendviče. Ono klasično: «Ak nemaš para, nekaj imaš... Daj sendvič». Od tad mi je od horsa bilo zlo. Nisam nikad ni probala. Zgadio mi se na samom početku i rekla sam neću. I sad dolazimo do onoga što mi je doista važno. U to «moje vrijeme», ako ga baš hoćeš tako nazvati, najvažnije je bilo naučiti reći NE. A ta rečenica – reći ne – to je suština svih aspekata knjige. To je princip knjige. I upravo to je bunt – to je krik. Ljudi koji se konformiraju, a to se događa s godinama, oni više ne znaju reći NE, ali literatura ih podsjeća kako to izgleda i kako su nekada mogli. I to je ta socijalna uloga literature. Da potakne procese u ljudima govoreći o bitnim stvarima. Pa baš i ako se slažu s njima, ali i ako se ne slažu. To je potpuno svejedno. Ta droga, glazba, općenito scena, to su trivijalne, površne, marginalne stvari, ali one su put prema promjeni identiteta... A to je onda isto i kad su i rockenrol i The Beatles u pitanju. To je kao klatno zidnog sata. S jedne je strane jedan ekstrem koji ti nude, a bile su to uglavnom domovinske pjesme i sva ta sranja vezana uz rat i raspad... Onda, moraš otići da bi se vratio, moraš otići iz tog mjesta koje ti nude kao tvoje da bi našao svoje mjesto. Moraš otići u drugi ekstrem. Ne može se naučiti plivati bez vode. A ni čamčiti bez čamca... Tako smo i mi nagonski osjećali da ono što nam nude ne može biti naše, ali smo morali otići kako bismo našli što je to naše. Pa smo tako odlazili i u drogu, ali da bi se iz nje vratili... Možeš se tražiti samo u mladosti – to je univerzalno za svaku generaciju – to je taj bunt o kojem ti govorim. To je to NE... Neki se nikada ne vrate kao Inga, neki samo naizgled odu kao Dina, a Sofija zna da je to proces koji ju je učinio jačom, snažnijom, zrelijom. Ona je otišla odonuda gdje su joj namjerili da bude, i to odgojem, ratom, okolnostima, i vratila se iz devijantnosti gdje nije željela ostati, da bi naposlijetku našla svoju mjeru. Baš devijantno socijalno ponašanje je put. Pa ne mijenja se identitet konformizmom! Zato je Sofija, mudrica, pozitivan nesvršen lik koji u svojoj mjeri dorađuje finese... I zato je «Korov je samo biljka na krivom mjestu» ponajprije knjiga o identitetu. A riječica NE je suština traženja. S obzirom na njezinu dob, to je tek pola ili čak trećina života, roman ne može drugačije završiti nego otvorenim krajem... To je interesantno kako je ta vaša generacija mislila da je učiniti ništa bilo nešto. Tu si potpuno u krivu. Baš je moja generacija postavila temelje civilnog društva u Hrvatskoj. Čak i usprkos protivljenju pa i samog Tuđmana koji ih (nas) je zvao «stokom sitnog zuba» i «Soroševim plaćenicima». A to svakako nije ništa! Jer i to je bunt, i to je NE. Ta moja generacija je odrasla u ratu, između 89 i 95-6, kad li je već taj rat završio... U tom vremenskom razdoblju, u tom ludilu hormona, rata i mikrona, ta je generacija vidjela da se ruše ideologije, da se u ništa i ničemu ne može vjerovati, da je sve što smo do tada znali odjednom postalo pogrešno, da je sve ono što smo smatrali dijelom svojih identiteta odjednom trebalo nečim drugim i nečim serviranim odmah zamijeniti... Trebalo je hitno naučiti jazzirati... Bez nota. I to po onoj najstarijoj – tko jači taj kvači. Dakle, važno je to da je to bilo vrijeme pokušaja i pogreške i da je to bilo vrijeme u kojem si mogao sto puta pogriješiti i sto puta krivo odlučiti i često se puta zaje... Trebalo je puno razmišljati, trebalo se nekako naviknuti da imaš princip odluke koja može biti i dobra, ali i pogrešna, a sve to u tom ratnom kaosu. U kaosu bez uzora, bez role-modela, bez jasno postavljenih pravila i granica, sve ostavljeno interpretaciji, snalaženju. I onda kad odeš recimo na sjever, u Skandinaviju, tek onda shvatiš taj jug... Shvatiš tamo negdje na sjeveru... I sa sjevera taj jug čak bolje izgleda. Ja mislim da uvijek TU bolje izgleda TAMO. Kao i tamo što je bolje odavde. Gdjegod to bilo. Dalje - koristiš povremeno nedovršene rečenice perfekta, npr. „Bilo mi drago“ Referiraš se na Aljošu Antunca? To je neki njegov izmišljeni perfekt. Aljoša mi je svakako bio inspirativan. Ja njega stvarno obožavam kao pisca. Jako volim njegovu prozu. Naprosto, to u «Korovu...» je omaž Aljoši, to nije pokušaj plagiranja. I to je očigledno. Meni je on kao Krleža na tripu. Da...može. On mi je trenutno broj jedan u hrvatskoj književnosti. To ti je više kao okidač slobodi, poziv na igru. Taj njegov stil. I to me potaklo. S druge strane još su na mene utjecali baš Robert Perišić, a i Karakaš i svakako roman Konstantin Bogobojazni Sime Mraovića, zatim Godine nove, kojih više nažalost nema. Krivo mi je da dolazim na kraj Godina novih ali mislim da parti ipak još traje... a poslije toga postojii i after. Šta ovaj lik ili ovu knjigu čini modernim? To su vrijeme i prostor koji se ne mogu odabrati, ali se može modus. Ti mladi ljudi su modalno nadvladali vrijeme u kojem su živjeli. Oni imaju svoju oazu - droga, seks, humor, politička ironija. Čak i marginalizacija politike je na neki način stav o politici. Doduše ja sam završila politologiju i u našoj je kući politika uvijek bila omiljena tema. Mislila sam da ću se baviti politikom, ali sam odustala, i odlučila se baviti tim temama ali kroz literaturu. U mojim najosjetljivijim godinama, u mom pubertetu, kada trebam shvatiti relacije između sebe i svijeta, između sebe i roditelja, sebe i politike, sebe i karijere dogodio se rat. I onda se završi ta postšuvarovska srednja škola, takva sumanuta i nikakva u kojoj znanje apsolutno ništa ne znači, u kojoj ti se u razred upiše dvadeset pet ljudi, a onda dodje još 20 izbjeglica za koje nema dovoljno klupa. I to se stalno dononosi, klupe se donose non-stop, svaki dan. A ljudi dolaze od svukud, iz Vukovara, Bosne, Srbije, a onda ih profesorica hrvatskog optuži da ne znaju jezik. Tu sam postala borac za pravdu. Sad ja trebam upisati neki fakultet i onda upišem politologiju i tamo me dočeka profesor koji mi priča 1996. godine da još uvijek na svom tavanu čuva pištolje i bombe. I to nam predaje na fakultetu! Ili onaj drugi, onaj bez kose, koji već trideset godina traži svoju «crvenu nit», koja je mijenjala boje od crvene, preko žute i zelene, do crne... Držim mu fige da nađe više tu dlaku jer ne da mi se više sudjelovati u traženju njegova identiteta... pa to traje već dvadeset godina! I cijela nacija u tome sudjeluje... A kad moja Sofja traži sebe, onda se meni koja o tome pišem, svaka dlaka dijeli na četiri... Odnosno, svi Sofiji traže dlaku u jajniku pitanjima poput: je li to devijantno? Je li to brutalno? Je li to moralno? Je li to potrebno? I tako, u glavi mi bubnja ne, ne, ne, i krenem dalje sa svojim buntom... I kada si me pitao na početku zašto pišem to ti je zato. To ti je još jedan odgovor. Kad se ne može o tim stvarima govoriti u Saboru govorit ću u literaturi. slobodna dalmacija, 25. 01. 2009. |